Prati 
Sara Popović ima 22 godine, dolazi iz Dalja, malog sela pored Osijeka, a pre tri godine doživela je dva moždana udara. Prvi je bio sa 18 godina, a drugi ni mesec dana nakon što je proslavila 19. rođendan. Posle prvog udara, osim dekubitisa na glavi, nije imala ozbiljnijih posledica, ali drugi je privremeno vezao za krevet, invalidska kolica pa zatim štaku i štap. Od tada je prošlo već par godina i Sara je pre neki dan napokon sama otišla u prodavnicu. Bez ičije pomoći. Ovo je njena priča.
Bila je subota, 16. siječnja 2016. Iako je bio vikend, u školi smo nadoknađivali nedostatak nekih sati. Nakon škole sam s roditeljima išla u dućan. Tada me iznenada zaboljela glava, a ja kakva jesam, opet sam se crnim humorom našalila i izjavila: ‘Zar je meni Bog opet rekao laku noć?’. Sjećam se anegdote iz dućana kad su me moji pitali želim li kupiti kakao, na što sam im rekla da mi ne treba jer ga ionako neću koristiti. Bila sam skroz zbunjena.
Prvi udar
Kad smo se vratili doma i dalje me boljela glava, pa sam na brzinu popila jogurt da uzmem tabletu. U tom trenu sam se zatrčala u WC i sve povratila. Tada je zaboljela toliko da sam legla na kauč, čupala kosu i udarala nogama. Bol je bila neizdrživa. Roditelji su me brzo obukli, stavili u auto i odvezli na Hitnu. Tu sam izgubila svijest i više se ničega ne sjećam. Uspjela sam samo u nekom trenutku podignuti palac da mami kažem da je čujem. Moji su bili izvan sebe. Nisam davala znakove svijesti, a najgore je bilo što je doktor prvo pretpostavio da se radi o alkoholu, drogi. CT je potvrdio najgore sumnje, ogromno krvarenje u mozgu. Kad sam se probudila nakon prvog udara bila sam prestrašena. Ali, nekako sam sve izgurala uz pomoć mame, očuha, cimerica iz bolnice. A moj očuh, iako mi nije biološki otac, u najtežim trenucima se pokazao kao najveći tata na svijetu. I onda, taman kad sam se počela oporavljati, dogodio se drugi udar.
'Pa ja sam poput Terminatora'
Izašla sam iz bolnice, proslavila 19. rođendan, obavila pretrage za operaciju, i tada je došao taj 15. srpnja 2016. Ruptura ostatka žila u mozgu mi je zauvijek promijenila život. I prije udara sam osjećala da me ne sluša lijeva strana tijela, ali zbog straha od povratka u bolnicu nisam rekla nikome osim tadašnjem dečku. Danas mi je žao što nisam. Nakon drugog udara nisam mogla ustati iz kreveta, osim uz pomoć fizioterapeuta. No, osoblje bolnice mi je pomagalo da sve prođem uz smijeh. Tijekom tog udara došlo je do oticanja zbog prevelike količine krvi u mozgu, pa su doktori morali odstraniti dio lubanje. Osjetila sam da je nešto drugačije, a kad mi je mama trebala objasniti što je, počela je plakati. Nakon što mi je rekla, ja sam se nasmijala i rekla da ću uz pumpicu, stent i s malo plastičnih operacija biti kao Terminator. Da, opet sam se trudila izvuči humorom. A onda se trebalo vratiti doma. Sve je bilo isto, stari dom, sve poznato, ali nepoznato. Jer sam se vratila nova ja. Bilo je teško. Ponovno sam učila sjediti, hodati, oblačiti se, tražiti pomoć kad mi treba. Dane sam provodila na kauču jer mi je lijeva noga bila oduzeta. Mama i prijatelji bi me vodili u šetnje. Bilo je teško ne samo fizički, nego i psihički. Za sve mi je trebala pomoć, ovisila sam o drugima, a to mi je bio šok jer sam navikla biti neovisna. No, kad sam polako počela dolaziti k sebi, prvi cilj je bio izaći iz kolica. To su bili trenuci boli, sreće, tuge, radosti, vrtlog emocija. Htjela sam sve, a nisam mogla.
Trudim se oporaviti.
Prošle sam godine otišla na rehabilitaciju u Dubrovnik. Bilo je naporno, ali divno iskustvo, puno mi je pomoglo. Nakon toga sam odbacila štap i sad konačno sama hodam. Ruka je opuštenija, vježbam... Naravno, moja rehabilitacija će trajati cijeli život, ali osim što su mi u Dubrovniku pomogli fizički, pomogli su mi i psihički. Danas sam puno bolje. Bila sam na operaciji početkom godine, glava mi je zatvorena, ponovno potpuna, a nemam toliko često ni glavobolje i vrtoglavice. Znam da ništa ne može proći preko noći tako da svakodnevno vježbam i trudim se oporaviti.
Naporno je, ne samo fizički.
Psihički mi je sve ovo bilo (i je) jako naporno. To je istina. Iako sam uz sebe imala krasnu obitelj, osjećala sam se usamljeno, iznevjereno, zbunjeno. I dan danas znam biti depresivna jer, ova je bolest ipak iz temelja promijenila sve. Ni reakcije mojih vršnjaka nisu pomogle. Iako su prijatelji u početku bili sa mnom, sve se raspalo jer svatko krene na svoju stranu. Oni naprijed, a ja sam bila na mjestu. I to me najviše zaboljelo, što nisam mogla imati prijatelja s kojim bih dijelila svoje dobre i loše dane. Ipak, uvijek uz sebe imam majku i očuha. Vječni su mi oslonac. Također vodim i Fejs stranicu ‘Mi mladi borci’ i upoznajem prijatelje sa sličnim iskustvima. Danas sam, ipak, ponosna na sebe. Daleko sam došla. Svima bih poručila da nikad ne odustaju! Cijenite svaki dan kao da je zadnji. Ja sam iz ovoga naučila da se trebam više voljeti i poštovati. Jer, tek kad je teško shvatimo da vrijeme trošimo na gluposti...
Komentariši, znaš da želiš!
Za komentarisanje je potrebno da se prijaviš. Nemaš registrovan nalog?
Registracija je brza i jednostavna, registruj se i uključi se u raspravu.